Nekada je, vjeruj, baš mi teško ubijati dan misleći na tebe – lijepo lice s pretoplim smiješkom; i tijelo koje ja želim uz sebe. Daleko si da bih sretan bio; A opet, ljubav prema tebi čini me živim. Zbog čežnje nekad ne znam šta bih htio. Tuga me slomi, pa sve redom krivim. Tvoje ruke…
Pusti me Bože da proživim ovaj san. Pokloni mi njenu ljubav samo na jedan dan. Sanjao sam da me voli; Da svoje usne lijepi na moje, učini Bože da tako bude, onda me povedi u kraljevstvo svoje.
I kad te imam kao da te nemam jer tvoje su misli negdje daleko. S tobom za kraj već odavno spreman. Iskrenu sam ljubav uzalud ja ček'o. Gubiš me,a kao da nisi toga svjesna, kao da ti srce za moju tugu ne znade; Ova mi je koža nepodnošljivo tijesna, i htio bih pobjeći daleko odavde….
Kad utihnu poslednji krici grada; I noćni sanjari krenu na svoj put. Pojavi se od nekud, k'o zadnja nada, moj prijatelj zlatni, taj mjesec žut. Jedino on me sasluša stvarno; Kao da je i sam prošao sve to. Kad spomenem ti ime – neizostavno i priznam da te nisam prebolio. Pustim baladu, lagano (svijet spava)……